PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Jagulovi dvori u Imotskom

Proučavajući stare razglednice Imotskog s kraja 19. i početka 20. stoljeća može se zaključiti kako je grad tada doživljavao istinski gospodarski procvat. Mnogobrojne tiskane razglednice iz tog doba često prikazuju najomiljenije imotske motive: Modro jezero, tvrđavu, režiju duhana i ulice grada. Upravo na razglednicama onodobnog Imotskog kao da se susreće više građanskog staleža nego na bilo kojim drugim iz Dalmatinske Zagore. Proučavajući ih često sam zamišljao tko su zaista bili neki od najutjecajnijih ljudi tog doba u Imotskom.
Svakako, jedni od najzanimljivijih su oni iz obitelji Bitanga. S poviješću ove obitelji prvi put sam se ozbiljno susreo kada sam na Facebooku otkrio stranicu Jagul Wine Cellar. Iako naziv stranice ne otkriva povijesne crtice iza njega stoji prava riznica fascinantnih podataka iz povijesti Imotske krajine među kojima su i detalji o životu obitelji Bitanga. Stranicu revno ažurira Anamaria Marušić Tonković, praunuka doktora Augustina Bitange (1841. – 1912.), graditelja Jagulovih dvora. Kao kolekcionaru razglednica i starih fotografija Dalmacije osobito su me fascinirale one iz arhiva ove obitelji. U njemu se skrivaju desetine kamerom zabilježenih trenutaka imotske svakodnevice s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Mnoge od njih sam prvi put vidio u ovoj zbirci i po svemu sudeći su unikatne. S Anamarijom sam stoga morao stupiti u kontakt kako bih joj odao priznanje za iscrpan i meni inspirativan istraživački rad, ali i zamolio uvid u zbirku fotografija ove obitelji. Tada sam, naime, radio na svojoj posljednjoj knjizi iz serijala Zaboravljena Dalmacija i htio sam u nju uvrstiti neke do tada nepoznate imotske motive, a naposljetku je nekoliko njih zahvaljujući ovoj obitelji i pronašlo svoje mjesto u knjizi te su prvi put prikazane javnosti. Započeta suradnja je s vremenom prerasla u prijateljstvo, a kulminirala je kada sam pronašao fotografiju sela Zmijavaca iz okolice Imotskog iz 1926. sa sasvim nepoznatim osobama, a koju sam sa zadovoljstvom poklonio arhivu obitelji pri tom ne imajući pojma koji potres će to izazvati. Nevjerojatno je da su na fotografiji bili članovi obitelji Tonković ( strana obitelji od oca Anamarije i Branka ) koje je prvi prepoznao Anamarijin brat Branko. Koliko se samo mozaika trebalo posložiti da se na ovakav način vrati jedna fotografija u njedra obitelji nakon 96 godina lutanja po bijelom svijetu? Ta fotografija kao da je tražila svoj put do obitelji koja je i inicirala njen nastanak, a ja sam samo bio most preko kojega je morala proći da bi se vratila doma.

Graditelj Jagulovih dvora dr. Augustin Jago Bitanga diplomirao je na studiju medicine u Padovi 1868. godine. Vratio se potom u Imotski gdje je 1870. godine bio postavljen za općinskog liječnika. U to doba u očima naroda liječnik je doživljavan poput božanstva i uživao je izniman društveni ugled. Dr. Augustin Bitanga isticao se, osim po svom poslu, i kao hrvatski rodoljub te je sudjelovao u svim političkim aktivnostima Imotskoga i Krajine.Tako mu je prilikom jednog susreta 1888. godine Don Mihovil Pavlinović, hrvatski političar i književnik poklonio svoju knjigu sa posvetom: ˝Prokušanom Rodoljubu dr. Augustinu Bitangi ˝Pisac. Bio je predsjednik Hrvatske narodne stranke, prvi predsjednik Hrvatske čitaonice osnovane i svečano otvorene 1875. godine u Imotskom, ali i delegat za sjedinjavanje Kraljevina Hrvatske i Slavonije s Dalmacijom. Po njemu je i nastao nadimak obitelji Bitanga – Jagul (od 1919. godine obitelj nosi staro prezime Radovinović) kao i neki toponimi u Imotskom i Krajini.

Naime, kako je dr. Augustin obilazio nekoliko puta tjedno svojom kočijom po lošim cestama bolesnike u selima Imotske krajine, ljudi su ga prozvali gospodar Jago, Jagul što im je bilo jednostavnije.Dr Augustin Jago oženio se 1879. godine za Splićanku Mariettu Lusnik (1852.-1905.) u Splitu, a zanimljivo je spomenuti da su se njih dvoje prethodno upoznali u Veneciji na čuvenom karnevalu gdje se Marietta školovala, a Augustin u obližnjoj Padovi studirao medicinu. U njihovom braku rođeno je pet kćeri Katinka, Antonia, Zorka, Milena i Slavka te jedini i najmlađi sin Pavao.

Svoju velebnu kuću Augustin je gradio od 1891. do 1893., a uz obiteljski dom u njoj je bila i ordinacija. Uz izgradnju se veže jedna zanimljiva ljubavna priča. Naime, izgradnja ovako velike kuće močnoj susjednoj obitelji Colombani nije bila po volji jer im je zaklonila prekrasan pogled na Imotsko polje i Biokovo.Predak obitelji Colomban de Colombani (1690.) doselio je iz Pirana kao venecijanski časnik u Imotski nakon oslobođenja od Turaka gdje su se trajno naselili. Početne nesuglasice su prerasle u dugogodišnje tenzije između glava obitelji. I, kako to obično biva, dvoje mladih iz ovih obitelji se zaljubilo, Augustinova kći Zorka i Antun Toni Colombani.

Naravno da su prve glasine o odabiru njegove miljenice Zorke zaprepastile doktora Augustina koji je osjećao netrpeljivosti prema članovima obitelji Colombani, osobito prema Toniju koji je u Imotskom glasio kao veliki zavodnik i nasljednik koji je obiteljsko bogatstvo volio trošiti na provode, putovanja i druge životne radosti. Augustin je odmah zabranio Zorki viđanje s Tonijem i oni su svoju romansu morali prekinuti. Toni je teže od Zorke prihvatio njihov prekid i godinama je patio za njom. Ona je nekoliko godina kasnije upoznala Niku Cerezina, kapetana iz Vignja na Pelješcu i udala se 1911. u crkvi sv. Frane u Imotskom. Nevjerojatan je kadar zabilježio službeni fotograf vjenčanja Giuseppe Zohou. Prikazuje izlazak novopečenih mladenaca Zorke i kapetana Nike iz crkve, a ispred ulaza lijevo u bijelom odijelu s rukom u džepu stoji – Antun Toni Colombiani, koji se prikrao tijekom trajanja obreda vjenčanja… njegovo srce nije izdržalo ne pojaviti se pred crkvom i možemo samo zamišljati koliku gorčinu je osjetio dok je gledao neprežaljenu Zorku kako izlazi sa svojim suprugom. Njegov iznenadan i drzak nepozvani dolazak uznemirio je svatove, a Zorka je bila uvjerena da će u taj čas izvaditi pištolj i usmrtiti nju i supruga. To se srećom nije dogodilo, a ludost i inat nesretnog Tonija, kao i sukob ove dvije obitelji godinama su se prepričavali u Imotskom. Ova fotografija je ostala sačuvana u Zorkinoj ostavštini, kao i neki drugi predmeti koje joj je Toni poklanjao, poput pramena njegove kose. On je pak drugu fotografiju s njenog vjenčanja  čuvao do svoje smrti. To ipak svjedoči da se njihova ljubav nikada nije ugasila što samu priču čini još tragičnijom.


Znao sam za ovu priču i ona je prvo što mi je palo na pamet kada sam došao pred Jagulove dvore. Ovako impozantno imanje rijetko se viđa, uz kuću su izgrađene i gospodarske zgrade, a osobito impresivan je vinski podrum. U jednoj prostoriji podruma nalazila se mala prostorija, tzv. ledenica s hrastovim vratima u kojoj su pohranjivali blokove leda koje su uz pomoć mazgi dopremali s Biokova. Upravo u toj prostoriji obitelj je 2012. pronašla nevjerojatan artefakt, sablju koju je čuveni Hajduk Andrijica Šimić poklonio Bitangama 1902. tijekom svog boravka u Jagulovim dvorima gdje je bio na ručku kao gost dr. Augustina. Skrili su je 1945. nakon ratnih vihora kada su tadašnje komunističke vlasti obilazile sve kuće i plijenili oružje. Sablja je obitelji bila iznimno draga uspomena pa su učinili sve da se sačuva za buduće generacije. Začudno je da se glas o njenoj lokaciji izgubio u krugu obitelji i ona je pronađena sasvim slučajno. Danas pozdravlja posjetitelje i smješka im se s ulaza u vinski podrum.

Kako je zapravo došlo do toga da je hajduk Andrijica obitelji poklonio sablju? Jedan doživljaj najstarijeg brata dr. Augustina, Francesca Frane Bitange (1818. – 1867.) ostao je trajno zabilježen u obitelji. Upravo njemu se dogodio “blizak susret” sa slavnim hajdukom. Andrijica Šimić odmetnuo se u hajduke kada je bez dokaza bio osumnjičen da je ukrao konja i ubio Turčina. Za njegovu hajdučiju nije bilo zapreka, bio je strah i trepet čitavog kraja s obje strane granice, ali se znalo da Andrijica ima i senzibilitet prema sirotinji i da je veoma moralan. Družina kojoj je postao harambaša pljačkala je pretežito bogate age i begove, a druge samo u krajnjoj nuždi. Kako je Frane Bitanga bio činovnik u Obćinskom poreznom uredu često je kao dostavljač prenosio općinski novac, a jednom prilikom hajduci Andrijice Šimića presreli su ga i oteli mu taj novac. Frane, iako veleposjednik, Šimića je preklinjao da mu ga vrati, jer ako novacne preda Obćini, ostat će bez činovničkog posla pa će time stradati i njegova brojna obitelj (u braku sa Splićankom Annamarijom Nani imao je šesnaestoro djece). Andrijica se smilovao i zapovjedio svojoj družini da mu se novac vrati tako da Frane ne izgubi posao. Stoga se u obitelji Bitanga trajno živjelo u uvjerenju da su dužnici Andrijici Šimiću. Šimić je 1871. godine bio izdan i osuđen na dugogodišnju tamnicu. Nakon što je trideset i jednu godinu proveo u koparskoj tamnici, dobio je carsko pomilovanje i 1902. je oslobođen i došao u Imotski. Za vrijeme njegova tamnovanja Franina supruga Annamaria je uvijek govorila da, ako se Andrijica ikad s robije vrati živ, treba biti pozvan u kuću i da mu se tako ukaže čast i zahvalnost. Međutim, kako je Frane Bitanga umro, Andrijicu je pozvao njegov brat dr. Augustin na ručak u Jagulove dvore, a hajduk mu je tom prilikom poklonio svoju sablju. Na tom ručku su bila prisutna i djeca dr. Augustina te nećakinja mu Anđela čiji se sin sjećao tog posjeta i razočarenja koje je doživio. Naime, Andrijica – junak o čijoj se fizičkoj i intelektualnoj snazi na široko pričalo, došao je kod Bitangi kao iscrpljen i pogrbljen starac koji se jedva držao na nogama. Takvim starcem dijete je ostalo vrlo razočarano, osobito jer je slušalo legende o hajduku Andrijici koji može iz mjesta u dalj skočiti tri i više metra ili uvis preskočiti konja.

Meni je u kući ipak najveće zadovoljstvo priuštilo razgledavanje Augustinovog stana koji je sačuvao originalne konture vremena u kojem je nastao. Već u hodnicima goste promatraju portreti članova obitelji, a od svih ulja na platnu koja se tamo mogu vidjeti najviše dominira kasnobarokna slika Oplakivanja Krista iz 18. stoljeća. Ipak, mom kolekcionarskom srcu najdraži je bio ulazak u biblioteku ispunjenu desecima knjiga i starih fotografija. Kakav raj za oči! Fond knjižnice nastajao je više od 200 godina uglavnom izravnim naručuvanjem te nasljeđivanjem od rodbinski povezanih obitelji Lusnik, Franceschi, Carminatti, Nonveiller, Mladinov. Čine ga većinom djela tiskana u 19. stoljeću s područja medicine, prava, politike, agronomije te povijesti kao i enciklopedije, rječnici, pisma, različiti dokumenti, diplome… Knjižni fond svjedoči o visokom obrazovanju, zavidnoj kulturnoj, estetskoj i umjetničkoj osviještenosti obitelji kao i njezine pripadnosti ponajprije gospodarskoj i kulturnoj, a zatim i političkoj eliti. Knjižnica ukazuje na različite intelektualne i umjetničke interese pojedinih članova obitelji koji su na knjigama često potpisani što doprinosi boljem upoznavanju obiteljske povijesti. Također, mnogi poznati autori poput Mihovila Pavlinovića, Ivana Mimice, Josipa Vergilija Perića su napisali posvete dr. Augustinu Bitangi što tim knjigama daje i posebnu kolekcionarsku vrijednost.

Moju pažnju je privukao Redarstveni Pravilnik Obćine Imotske odobren od Obćinskog Vijeća, koji je potpisao Načelnik Alfons Bitanga 1. svibnja 1899. U njemu su zanimljive crtice o Modrom jezeru koje se 1899. godine naziva samo Jezero, a bilo je tada poznato kao odlagalište svakog otpada. Izdvajam dio teksta iz naslova II. Javno zdravlje, mir i ćudorednost:
Nečist, spirine ili bud koja gnjus iz kuća ne smije se u varošu prolijevati u podzemne kanale, već se moraju u zatvorenim posudama, kako ne će puštati nikakva smrada, nositi i prolijevati u Jezero, da li nikad prije 10 sati noći.
Zabranjeno je bacati u lokve, potoke, ili ostavljati na otvorenim mjestima živinske lešine, već se one u varošu moraju baciti u Jezero, a po selima moraju se ukopati prilično duboko i dobro zatrpati zemljom po vlastniku ili unajmitelju dotične živine.

Itekako je nevjerojatno iz današnje perspektive da se ovaj prekrasan prirodni fenomen nekada koristio kao odlagalište otpada. Danas je on jedna od najvećih atrakcija Imotskog i fotografije ovog krškog fenomena putuju na sve strane svijeta.

Pišući o dr. Augustinu Bitangi bila bi šteta ne osvrnuti se i na još neke članove obitelji Bitanga zanimljivih životopisa poput Alfonsa Bitange (1855. -. 1925.) i Anđela Bitange (1863. – 1942.). Alfonso je bio bogati trgovac i prvi poznati kapelnik Imotske glazbe, te uvaženi načelnik Imotskog od 1898. do 1899. godine, jedan od donatora gradnje nove crkve sv. Mihovila u Prološcu, građene u razdoblju od 1897. do 1901. godine. Njegovo ime je uklesano na ulaznim vratima u crkveno dvorište te je i danas vidljivo (još su uklesana imena Josipa pl. Franceschija i Alfonsa Pavicha). Osobito je velik prijatelj bio s Alfonsom Pavichem, dalmatinskim namjesnikom. U arhivu obitelji nalazi se i vrlo rijetka fotografija Pavicha koju je Alfonsu dao na poklon 4. 7. 1898.

Anđelo je bio jedan od slavnih imotskih učitelja. Svojim đacima prenio je velika znanja osobito o antici i gotovo do mirovine ostao im je impozantna figura. Bio je kolega i prijatelj Ivana Ujevića, oca pjesnika Tina Ujevića, dugogodišnji učitelj i prvi ravnatelj Pučke i građanske škole u Imotskom sagrađene 1911. godine, a obnašao je čast općinskog prisjednika, člana Javne dobrotvornosti i drugih društava.

Obitelj Bitanga je bila jedna od najznačajnijih u Imotskom tog vremena i zahvaljujući njihovim nasljednicima danas imamo priliku obrađivati i upoznavati život u Imotskom kakav je nekada bio. Iznad svega hvale vrijedna je spoznaja da oni dijele crtice iz svog arhiva sa širom publikom. Osobito u tome prednjači Anamaria i ja joj zahvaljujem na nesebičnoj pomoći u kreiranju ovog bloga i ustupanju obiteljskih fotografija za blog Zaboravljene Dalmacije. Želim joj da jednog dana ukoriči sve svoje priče iz Imotskog koje upravo zahvaljujući ljudima poput nje nikada nećemo zaboraviti. Jagulovi dvori su svakako jedna od onih kuća koji nose dašak povijesti u svojim njedrima i posjet njima je oplemenio moj istraživački rad o životu Imotskog i njegovih stanovnika krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Inspirirao me za daljnja istraživanja i pronalazak nekih novih, široj javnosti nepoznatih i skrivenih dalmatinskih kamenih feme fatale.

Igor Goleš

BLOG
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Emigracija dalmatinaca u prekooceanske zemlje
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Jagulovi dvori u Imotskom
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Album tiskan povodom dolaska cara Franje Josipa u Dalmaciju 1875.