Kada mi je prvi put kliknula zamisao da napravim jednu monografiju o starim razglednicama Dalmacije ni izbliza nisam mogao zamisliti koliko će mi vrata priča o Zaboravljenoj Dalmaciji otvoriti i s kakvim ću sve ljudima surađivati na ostvarenju svojih ideja.Zasigurno, jedna od najposebnijih osoba je slikar svjetskog glasa, ponajbolji svjetski hiperrealist i Dalmatinac Zvonimir Mihanović.
Mihanović živi u Splitu i, iako se nismo poznavali, godinama sam ga viđao u gradu, na raznim društvenim priredbama… Uvijek je ostavljao dojam samozatajnog, finog gospodina. Naravno, neovisno o tome poznavao sam njegov stvaralački opus jer tko jednom vidi Mihanovićeva djela teško ih može zaboraviti. Njegova hiperrealistična Dalmacija koju minuciozno bilježi na svojim uljima na platnu toliko živi da u djeliću sekunde s platna prenosi u stvarnost sve one doživljaje Dalmacije, krike galeba, šum mora i valova, mirise smokve i masline. Ovaj slikar je toliko posvećen svom stvaralaštvu da godišnje napravi svega nekoliko djela, a potražnja je takva da se na njih treba čekati i po nekoliko godina. Detalji sa slika su toliko vjerno prikazani da promatrač često može pomisliti da pred sobom ima fotografiju. Zbunjenost se vrlo brzo pretvara u opijenost samim motivom koji slika prikazuje. Zaista, kako ostati ravnodušan na ovako prikazanu ljepotu jednostavne dalmatinske arhitekture i prirode? Najmodrije more, zelene škure, kamene kućice i ruzinave barke omiljeni su subjekti Mihanovićeva slikarstva.
Slikar je osobito cijenjen u SAD-u gdje njegova djela krase kolekcije nekih od najbogatijih ljudi na svijetu poput obitelji Forbes ili pak nekih od najimpozantnijih suvremenih galerija . Tako su njegova djela očarala i američkog senatora Johna Warnera koji je Mihanovićevu sliku postavio u Bijelu kuću u Washingtonu tijekom predsjednikovanja Baracka Obame. Tamo je ona bila izložena u prostoriji pred Ovalnim uredom gdje uzvanici čekaju da ih primi predsjednik SAD-a na audijenciju.
U seriji Kennedyjevi Jacqueline Kennedy s tjelohraniteljima šeta Manhattanom i u jednom trenutku ugleda izložbu Mihanovićevih slika u jednoj prestižnoj galeriji. Ushićeno usklikne: “Ah, Mihanovićeve slike, to moram vidjeti”, ostavlja tjelohranitelje, zaboravlja na vrijeme i obveze i prepušta se uživanju u bojama Dalmacije. Njegove su se slike, kao omiljen dodatak filmskoj scenografiji, pojavljivale i u čuvenom filmu Million dollar baby, osvajaču četiri Oscara, ali iznad toga mene najviše fasciniraju koliko su vlasnici opčinjeni njima… Tako jedan vlasnik dvije Mihanovićeve slike svaki dan izdvaja sat vremena da bi ušao u sobu u kojoj samo one vise na zidu bježeći od stvarnosti i sluđenosti obvezama, meditira gledajući ih. Drugi, kojemu je Mihanovićeva slika koja prikazuje detalj iz Komiže oštećena u požaru, zatražio je od likara da naslika drugu jer nije mogao podnijeti da ostane bez nje. Zaista je preposeban opus ovog ambasadora Dalmacije i na ponos svima nama koji živimo na ovim prostorima.Sve ove spoznaje i kod mene su stvorile iznimno poštovanje prema ovom umjetniku i njegovim radovima.
Nakon što su moje monografije iz serijala Zaboravljena Dalmacija doživjele čak tri izdanja poželio sam napraviti i dvije de luxe edicije zadnjeg izdanja knjige. I dok je jedna edicija uvezena srednjovjekovnom tehnikom uveza poput inkunabula, ukrašavala zlatom, čast da drugu osmisli pripala je upravo – Zvonimiru Mihanoviću. Tako je on osmislio da svaka od 25 knjiga dobije po je jedan njegov crtež olovkom, po jedan različit dalmatinski motiv vlastoručno potpisan. Potpuno sam siguran da nitko nikada u Hrvatskoj, a možda i šire, nije ovako obilježio neko izdanje knjige, osobito ne u suradnji s nekim slikarom svjetske reputacije. Ovo je bila jedinstvena prigoda kolekcionarima da dođu do unikatnih Mihanovićevih crteža pa su tako neki čak i kupovali knjige da bi iz njih izvadili sami potpisani originalni rad. Treba li naglasiti da su knjige, usprkos cijeni, rasprodane u trenu, dok meni kao autoru osmjeh što sam Dalmaciji priuštio ovako posebnu i jedinstvenu kolekcionarsku knjigu ne silazi s lica. Zvonimir Mihanović je tako svom slikarskom opusu dodao još jedan pečat.
Kada se samo sjetim da je u jednom trenutku svih 25 crteža bilo kod mene… Bio je to prvi i posljednji put da su na okupu, vrlo brzo su se razmiljeli svijetom poput svih onih Dalmatinaca koji su nekad išli u tuđinu za kruhom, tražeći bolji život. Ne bi me uopće iznenadilo da vrlo brzo postanu predmet žudnje bogatim kolekcionarima Mihanovićevih djela sa svih strana svijeta i, ako se to uistinu dogodi, bit će to još jedan začin posebnosti moje Zaboravljene Dalmacije.
Iako se priča čini jednostavna ona to ni najmanje nije jer je slikar prezauzet i gotovo svaki dan stvara više od 10 sati u svom ateljeu. Iznimno je posvećen svojim radovima i nema mnogo vremena za uzeti u ruke bilo što osim kista. Na sreću prepoznao je moj entuzijazam i energiju, želju da Dalmaciji zajedno poklonimo jedno ovakvo djelo te je pronašao snagu da u trenucima odmora osmisli crteže za ovih 25 knjiga. Riječi kojima mu se mogu zahvaliti ne stanu u ovaj tekst, zapravo one nama poznate nisu ni dovoljne. Dao je veliki doprinos mojoj knjizi davši joj izniman kolekcionarski šarm.Danas sam ponosan što smo ostvarili suradnju na ovom projektu i sprijateljili se, a odlasci u njegov atelje ostati će nezaboravni u mom srcu te vječni izvor inspiracije upravo kao i (ne)zaboravljena Dalmacija.
Hvala mu na tome!
Igor Goleš