PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Uspomene jedne obitelji iz sela Vrbanj

Istražujući dokumente starih dalmatinskih familija, mogu se saznati nevjerojatni podaci o životima naših predaka, ali i o tome s kojim sve problemima su se ljudi suočavali nekada. Arhive i korespondencije kojih je sve manje sačuvano zapravo je jako teško pronaći nakon stotinjak godina kompletne, ali i takvi, ponekad okrnjeni, često nude nevjerojatne pikanterije i emocije… Upravo zbog toga se i radujem svakom novom, a zadnji koji je završio u mojim rukama onaj je obitelji Ivana Lušića zvanog Zane iz sela Vrbanj na otoku Hvaru. Iako je arhiv nepotpun, svega jedna kutija sa sačuvanim pismima članova obitelji, pokojom fotografijom i dnevnicima koje je vodio sam Zane, glava obitelji, u njemu se nalazi nekoliko sjajnih dokumenata vezanih za povijest samog Vrbanja. Iako će ova obitelj biti nepoznata mnogim čitateljima, mene upravo takve priče ponajviše raduju. Priče “malih” ljudi. Pisati o onima koji nisu bili čuveni i udahnuti im iznova život posebno mi je zadovoljstvo. Zasigurno nisu mogli ni sanjati da će jednog dana priča o njihovim životima postati javna.


Tko je zapravo bio Zane Lušić? Rođen u Vrbanju, ženi se Bartom Tresić Pavičić, sestrom kasnije vrlo poznatog književnika i političara Ante Tresića Pavičića. Obitelj se ubrzo širi s prinovama, a Zane kao vrsni građevinar novac zarađuje sudjelujući u izgradnji objekata na otoku Hvaru, ali i izvan njega. Tako se iz dnevnika koji je vodio može iščitati da je sudjelovao u izgradnji općinskog doma u Jelsi, zvonika crkve u Vrbanju, nove crkve u Prološcu, škole u Vidonjama, ali i najjednostavnijim zahvatima poput popravaka školskih klupa u školi u selu Bogomolje na istočnoj obali Hvara. Njegov rad ponajbolje opisuje svećenik nove župne crkve u Prološcu Mate Gnječ 24. 5. 1901 kada ispisuje svjedodžbu o Zaninom 9-mjesečnom boravku u Prološcu. Pohvaljuje njegovo zidarsko umijeće kao i ugledno ponašanje, dobrodušnost te simpatije koje je prikupio kod naroda u Prološcu.

Zane je vodio vrlo precizne dnevnike u kojima je opisivao rashode, ekonomsko stanje u obitelji, ali i sve ono što je osobno proživljavao do najsitnijih pikanterija. U njima je zabilježio i vlastite katarze; prvo smrt supruge, a zatim i jednog od sinova. Daleke 1924., već star i bolestan, očajava zbog nemogućnosti da kvalitetno obrađuje svoje poljoprivredno zemljište. Obitelj je razdvojena, a on gotovo sam kod kuće pa uz pomoć prijatelja piše zamolbu vojsci kako bi zatražio dopust barem za jednoga od dvojice unovačenih sinova. Upravo ovo kratko i emotivno pismo nagnalo me je da suosjećam sa sirotim starcem i još bolje istražim pisanu povijest njegove obitelji u ovom malom arhivu koji mi je bio dostupan.
̋Star sam preko 70 godina. Imam oko 7 ha imanja-zemlje, koje je po veličini brdovito i teško za obdelavanje. Dva sina služita u vojsci, a najstariji sin radi svoj zanat i nije nikako kod kuće. Sve moje kćerke su već udate, tako da sam ostao sam kod svoje kuće bez ičije pomoći. Bolujem već dugo vremena na stomaku i nisam nikako sposoban za makakvi posao. Molim komandanta najučtivije, da izvoli izaći u susret jednom siromaku i da mi oslobodi mog sina Mihovila Lušića koji služi kao redov…. inače će mi propasti sav sadež od maslina i loza će ostati neobrađena…. Neka mi gospodin Komandant izvine, i još jednom najudanije zamolim, da primite tu moju molbu i da mi darujete još nekoliko godina života time, da mi uputite mog sina Mihovila Lušića kući ili barem da mu odobrite dva mjeseca odsustva, da mi ne propadne moje imanje… ̋

Nedugo nakon što je napisao ovo emotivno pismo Zane umire, a njegovi sinovi po povratku iz vojske završavaju na sve strane svijeta, imanju prijeti propast, a matičnoj kući Lušićevih vječna tišina. Dva sina odlaze u južnu Afriku, treći u Argentinu, dok su četiri kćeri odavno udane i kod svojih muževa na Siciliji, u Svirču, Bogomoljama i u Splitu. Srećom, u jednom trenutku, Mihovil se ipak vraća iz Argentine i preuzima brigu o imanju pokojnog oca pa se kuća Lušićevih uspjela othrvati opasnosti da utone u vječnu tišinu. Zanu i cijelu obitelj zasigurno je najviše pogodila smrt sina Antuna, zvanog Nino 1918. godine. On je bio žrtva ideala jednog vremena, onoga u kojem se smatralo da je Austro-Ugarska Monarhija ugnjetavačka, a da dolaze neke nova i pravednija vremena. Trebalo je hrabrosti vjerovati u ono što dolazi, kao i boriti se u to ime. Nesumnjivo da je njegov tragičan odlazak nepovratno utjecao na ovu obitelj.

Nino je služio u Austrougarskoj ratnoj mornarici osam godina. Bio je član posade brodova Prinz Eugen i čuvenog admiralskog broda Viribus Unitis. Velika je čast bila služiti na admiralskom brodu i obitelj Lušić se jako ponosila svojim mezimcem. Uz ovaj karizmatični brod veže se zanimljiva priča. Po završetku Prvoga svjetskoga rata, kao i svo brodovlje Austrougarske ratne mornarice, Viribus Unitis je prešao u hrvatske ruke, odnosno pripao je Državi SHS. 31. listopada 1918. obavljena je primopredaja i tek što se na brodu zavijorio crven-bijeli-plavi barjak i otpjevana Lijepa naša, već iduće jutro brod je neslavno završio na morskom dnu pulske luke. Potopili su ga talijanski vojni diverzanti. Ponos austrougarske mornarice doživio je tragičan kraj. Ista sudbina pred kraj rata snašla je i nesretnog Nina. Tijekom službovanja na Princu Eugenu s još dvojicom kolega s otoka Hvara i još nekim Višanima bio je zagovornik Oktobarske revolucije te su u te ideje uvjeravali i velik broj svojih kolega mornara. Pronalazeći u uvjetima strogih ratnih zakona razne oblike djelovanja oni su, pored ostalog, pozvali mornare pristaše ujedinjenja Južnih Slavena da se zajednički fotografiraju na brodu. Za tu priliku Nino je izradio tablu na kojoj je pisalo: ̋Zdravo jugoslavenska omladino ̋. Na donjem dijelu table pisalo je ime broda na kojem su mornari služili, a ispod toga, na posebnom papiru koji se u slučaju nailaska časnika mogao skloniti, pisalo je – ̋sloboda ̋. Za takve parole, u to ratno vrijeme, kažnjavalo se smrću ili teškom robijom. Stoga su inicijatori akcije Nino i Ivan Antunović Žila iz Hvara osuđeni na tešku tamnicu (Nino na fotografiji leži u samom desnom uglu, a Ivan sjedi iznad sredine table). Nino se teško razbolio u zatvoru, malaksao pušten je iz zatvora kako bi se vratio kući, gdje umire od španjolske gripe svega deset dana nakon povratka, 28.11.1918.

Obitelj je bila shrvana, a ispraćaj veličanstven. U časopisu “Novo Doba” objavili su u siječnju 1919. zahvalu svima koji su im pružili potporu u tim teškim trenucima, osobito mornarima i sokolima koji su nosili lijes pokojnika. Zane pak opisuje zadnje sinove dane i njegovu smrt u svom dnevniku i sirotom starcu ruka podrhtava dok nalivperom ispisuje ove riječi, oprašta se sa sinom, ponosan na njegovu osobnost, ali i ljut na mogućeg izdajnika koji je Nina prokazao vojsci.
̋Doša pop Šeperica, izmučija ga ričima i još mu reče ti moraš umrieti onse prepadne… jadan, to je bilo prid noć, ja sam bio i sam pospati zada ga mogu u noći dvoriti koja me prihiti nego umre na okolo 8 osam satih… primi sve svete sakramente kao pravi krščanin… obukao sam ga ja, sestra Vinka i Vinko… sve novo nikad prie nošeno šta je jadan bio iz Pule donio… lipa nova košulja, veštit… ko će ode ne točit suze vidit onakoga mladića… znao je govorit 4- jezika, naški, talianski, nimački, mađarski o počeo učit francuski… 8 godina je vojnikova, 4 dobrovoljno, a 4 u ratu…Janko Blažić, postolar ga je izda… da je kupia novac za hrvatsku narodnu školu u Puli i izdao ga je da sebe spasi, ali nije mislio da će ga stime upropastit. ̋

U Zaninom dnevniku nalazim opis troškovnika pogreba i zanimljivu stavku o fotografiranju koje je uradio čuveni starogradski fotograf Petar Ruljančić. Zane piše kako je Ruljančić fotografirao pokojnika na odru i sam sprovod. Za ove dvije fotografije Ruljančić je tražio naknadu od 80 kruna. Slika koja prikazuje pogrebnu povorku osobito je vrijedna i rijedak je fotografski prikaz Vrbanja iz tog vremena.

Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća braća Lušić napuštaju rodni otok. Prvi, 1928. odlazi Vinko, po zanimanju kipar i odabire Rodeziju (danas Zambija) u južnoj Africi gdje će mu se, nakon nekog vremena, pridružiti i brat Vlado. Nažalost, nema mnogo podataka u dokumentima iz kojih bi se doznale anegdote iz njihovih života. Pisma koja su pisali iz Rodezije većinom se bave obiteljskim stvarima. Nostalgija je sveprisutna pa tako jednom Vinko piše kako bi sve dao da mu se najesti smokava u rodnom kraju. U Rodeziji radi u rudnicima, a njegov kiparski talent pada u drugi plan. Ipak, ostaje zabilježeno da je izrađivao brončane umjetnine od kojih se neki primjerci danas nalaze u gradskom muzeju Livingstonea.

Mihovil, nakon povratka iz Argentine, sa svojim ujakom i mentorom Antom Tresićem Pavičićem radi na izgradnji Prosvjetnog doma u Vrbanju. U ovoj kutiji s dokumentima srećom je spašena i njihova korespondencija koja otkriva kako su tekle pripreme za izgradnju ove, za stanovnike sela, tada jako bitne građevine. Ante Tresić Pavičić, književnik i političar, ministar u Vladi SHS bio je iznimno cijenjen i autoritativan inicijator izgradnje doma. Prvotno je htio sagraditi kamenu ložu za starije ljude u Vrbanju, ali se nakon razgovora s drugim Vrbanjanima odlučio za izgradnju Prosvjetnog doma s nizom sadržaja. Mihovil pritom postaje predsjednik odbora i provoditelj svih Tresićevih ideja na otoku. Kamen za izgradnju doma vadio se na brdu Hum, u kamenolomu braće Lušić koja su ga donirala svom selu.

Obitelj Zane Lušića ostavila je značajan trag u povijesti sela Vrbanj. Glava obitelji – Zane, u mojim očima igra glavnu ulogu u ovom životnom igrokazu. Čitajući njegove dnevnike prepoznajem iznimnu ljubav i emocije koje je gajio prema svojoj djeci, ali i svim drugim ljudima. Koliko je samo sličnih njemu živilo i odgajalo u najgorim vremenima za Dalmaciju, vremenima kada su I. svjetski rat i ekonomski problemi ljude tjerali daleko od doma? Ovaj primjer zorno prikazuje kako su se obitelji razdvajale i zašto danas širom Dalmacije svjedočimo mnogobrojnim napuštenim i urušenim kućama koje desetljećima propadaju. Nasljednici njihovih graditelja, današnji vlasnici, daleko od Dalmacije žive neke druge živote i druge kulture. Proučavanje ove male količine pronađenih papira koju s toliko hrabrosti nazivam Arhiv iznijelo je na svjetlo dana toliko emocija. Ne mogu ne zapitati se: “Gdje su nestali ostali dokumenti ove obitelji, jesu li uništeni ili čekaju zaboravljeni u tmini nekog tavana?” Koliko bi samo radosti i informacija bitnih za život jednog sela ponudili da su ostali sačuvani na jednom. Hvala glavnim akterima ove priče, malim i velikim ljudima što su me inspirirali pisati o njima. Do neke sljedeće zgode, možda baš u Vrbanju!

Igor Goleš

BLOG
ZABORAVLJENA DALMACIJA DANAS
Rič dvi o kolekcionarima dalmatinskih starih kartolina
ZABORAVLJENA DALMACIJA DANAS
Sakupljanje starih memorandumskih računa iz Dalmacije
ZABORAVLJENA DALMACIJA DANAS
Dobri ljudi i dobre stare razglednice