PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Put dalmatinki u iseljeništvo

U razdoblju od 1899. do 1920. godine iz Dalmacije je iselilo 40 000 ljudi u prekomorske zemlje, odnosno u Južnu i Sjevernu Ameriku, Australiju i Novi Zeland. Mahom su to bili muškarci u dobi od 18 do 30 godina, po zanimanju zemljoradnici ili bez kvalifikacije, mada je bilo i školovanih ljudi. Među njima je bilo i žena.

Odlaskom muževa i mladih muškaraca na sve strane svijeta, žene su se u domovini suočavale s problemom vlastite budućnosti i egzistencije. Bile su neobrazovane, odgajane da se jednog dana moraju udati i imati djecu i vlastito domaćinstvo, a muškaraca je bilo sve manje na raspolaganju. S druge strane sve je manje iseljenih mladića osjećalo potrebu tražiti suprugu u svom selu, jer je žena bilo i tamo gdje su otišli. Na Novome Zelandu neki su se ženili Maorkama, a prvi takav brak zabilježen je između Andrije Kleškovića iz Mlina kraj Dubrovnika i Erine Kaka 1892. godine. Na američkoj pacifičkoj obali Dalmatinci su ženili Indijanke pa su im potomci dobili nadimak Crni Slaveni.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća bila je praksa u cijelome svijetu, udaja preko pisama i fotografija, koja nije uvijek dobro završavala. Fotografije nisu bile garancija kvalitetne budućnosti. Nisu bile garancija niti pravog izgleda ženika jer su se fotografije retuširale. Fotografi su u svojim radnjama imali odijela za fotografiranje. Zbog toga su svi slično izgledali, pa su se djevojke tek dolaskom na lice mjesta mogle uvjeriti u ono što su trebale dobiti. Bila su to prilično traumatična iskustva. Tim više što je zajednički život slijedio odmah nakon dolaska, pa nije bilo vremena za prilagodbu i upoznavanje budućeg supruga.

 

Podgorani su htjeli ženiti samo djevojke iz svoga mjesta, ispričao je Louis Dean iz Aucklanda. Slali su slike u stari kraj, a ako je netko bio ružan poslali bi tuđu sliku, naročito nekog ljepšeg i mlađeg. Kad bi cure došle i vidjele da to nije momak sa slike, neke se nisu htjele udati. Ali, nastao bi problem, jer je momak platio put pa bi rekao: Ja sam je kupija.

Uplovljavanje u aucklandsku, ili bilo koju drugu, luku mnogima je izgledalo kao kraj, a ne početak novog života. Ponekad su djevojke dolazile u grupama, prozvali bi im ime i na brodu bi ih predstavili budućem suprugu. I to je bilo to. Nije se moglo natrag.

Amelia Batistich, novozelandska spisateljica, ovako je opisala dolazak buduće supruge svoga ujca: Moja nova buduća ujna bila je nalik na sve ostale vjerenice. Bila je preplašena djevojka iz Dalmacije, koja nije znala ni kamo, ni kome dolazi.

Kako je bilo maloljetnim sestrama Jakić, Mari (11 godina) i Matiji (17 godina) kada su se kao letter brides, udavače iz pisma, uputile udati na Novi Zeland oko 1907. godine, to su samo one znale.

Nisu se sve žene mogle usprotiviti, a niti pomiriti sa sudbinom. Vesna Mimica piše u svojoj knjizi Labudovi crnog vrata o djevojci koja je stigla u Porvenir na Ognjenu zemlju udati se. Kad je ugledala svog ženika s fotografije, bacila se sa stijene s namjerom da se ubije, ali su je ranjenu našli i spasili Indijanci. Lik iz knjige je stvarna žena prema pričanju njene bake.

Dr. Maurice Matich, nositelj priznanja engleske kraljice, proučavao je probleme doseljenica, bilo onih koje su se pridružile muževima ili onih koje su došle na Novi Zeland na nalazište kauri gume udati se za nepoznatog mladića.

One su bile praktički uvezene i nespremne na tako traumatičnu promjenu života. Iza sebe su ostavile sigurnost svojih sela, širu obitelj, crkvu i tradiciju. Na Novom Zelandu ih je dočekala samoća, loš smještaj i problem s jezikom.  Bilo je dosta depresije i psihoneuroze, ali i rijetkih slučajeva ozbiljnih mentalnih bolesti, zaključio je dr. Matich.

Bez sumnje životna snaga hrvatskih obitelji u iseljeništvu bila je žena. Osim što je bila čuvarica jezika, ona je bila i glavna kućna radna snaga. Domaćinstva su bila samostalne jedinice gdje je trebalo obrađivati vrt i držati životinje, što je mahom bio ženski zadatak. Žene su rađale puno djece, kojima je smrtnost bila velika. Razlozi su, s današnjeg stanovišta, znali biti banalni. Djeca u najmlađoj dobi lako dehidriraju, što je početkom prošlog stoljeća često imalo smrtni ishod.

Što su sve žene tada morale prolaziti najbolje može ispričati životna priča sasvim anonimne Maruline Bošković rođene u Selcima na  otoku Braču u obitelji Ursić. Udala se za Nikolu Boškovića (rođen 1870.), mladića iz svog mjesta koji je otišao u Ameriku. Ona je ostala na otoku s dvogodišnjim sinom raditi na zemlji. Trebalo je to biti privremeno odvajanje u cilju zarade na nalazištima zlata. Nikola se vratio u Selca 1907. godine. Jedno vrijeme je bio kući, a nakon što mu se rodila kći Darinka, odlučio je ponovo otići u Ameriku i to u Tacomu. Vrijeme je prolazilo, došao je Prvi svjetski rat, kada su se migracije prilično zaustavile. Vidjevši da se dosta udaljio od obitelji, Nikola je odlučio poslati novce za dolazak Maruline i Darinke u Ameriku. One su počele vaditi papire 1921., a dobile su ih 1923. godine.

Marulini nije smetalo što je to tako dugo trajalo. Ona je ionako bila užasnuta idejom odlaska u Ameriku u 44. godini života. Nije htjela ostaviti kuću, dom i prijatelje. Morala je ostaviti i sina jer je on već bio spreman za vojsku, pa nije smio nigdje ići. Kasnije je pričala da je u suzama ljubila stepenice u kući bojeći se da više nikada neće vidjeti obitelj i sina, da neće upoznati unuke, što se na kraju i obistinilo. Na koncu bojala se i onoga što bi je u Americi moglo dočekati.

Utjeha joj je bila jedino to što njih dvije nisu morale putovati same.  Naime, dvojica Bračana Ivan Brešković i Josip Rošin vraćali su se u isto vrijeme u Ameriku. Toga dana 1923. godine Marulina i Darinka su se uputile pješke iz Selaca u Sumartin, u 4 sata ujutro, da bi stigle na brod. Do Makarske su ih pratili njen sin i brat. Tamo su se u suzama oprostili i nikada se više nisu vidjeli. Njih dvije su iz Makarske otišle drugim brodom u Split, a odatle vlakom u Beograd gdje su trebale predignuti putovnice. Iz Beograda su otputovale u Beč, pa u Hamburg,  gdje su se sastale s Breškovićem i Rošinom.

 

U Hamburgu su se ukrcale na brod Reliance. Momak koji im je pomogao doći do kabine tražio je napojnicu, ali ga Marulina nije razumjela pa je on pokazivao na njen zaručnički prsten i na kraju joj ga je pokušao silom skinuti s prsta. Sreća da je tada netko naišao pa ju je momak pustio na miru.

Putovanje preko Atlantika trajalo je 12 dana. Majka i kći patile su od mučnine i nisu mogle jesti ono što su im nudili na brodu. Mogle se kupiti jabuke koje su koštale 10 centi komad.

U studenom 1923. godine Mare i Darinka stigle su u New York. Tu su se odvojile od Breškovića i Rošina koji su imali američko državljanstvo, pa nisu kao one morali proći karantenu i kroz evidenciju otoka Ellis. Tamo su ih upisali jer su prvi put ušle u Ameriku. Nije bilo lako, skidali su ih do gola, detaljno pregledavali od glave do pete posebno provjeravajući kosu zbog mogućih nametnika. K tome, one nisu govorile engleski. Tri dana su trajali pregledi, a onda su se vlakom uputile u Tacomu. Nakon šest dana putovanja, na željezničkoj stanici u Tacomi sastali su  napokon  s Nikolom. Darinka je, tada, u četrnaestoj godini života prvi put vidjela svoga oca, kojega je znala samo s fotografije. Odvezli su se u Eatonville gdje je Nikola radio u pilani i bio je zamjenik šerifa.

Kada su došli Marulina se razočarala. Ne znajući što će je dočekati u Americi, ponijela je s Brača jastuke, plahte, posuđe i porculan. Najveći dio tih stvari se po putu razbio.

Darinka se sjećala svog drugog dana po dolasku: Mene su odmah poslali u školu, ali u prvi razred, jer nisam govorila engleski. Kući, na Braču, su me već počeli gledati momci, a ovdje sam sjedila u klupi s djecom. Koja je to za mene bila sramota. Sreća znala sam matematiku, pa sam se makar u nečemu isticala.

U svojoj samoći majka i kći stalno su mislile na Selca te su pričale što se tog trena tamo radi…sada su u crkvi, sada su na pjaci… Godinama kasnije, čim bi netko došao iz Selaca imao je otvorena vrata u kući Boškovićevih gdje je mogao stanovati dok mu god treba.

Nevjerovatne su priče tih žena i svega što su one morale proći u svojim životima…

U međuvremenu vremena su se promijenila i kod kuće i u iseljeništvu i na žene se drukčije gleda. Danas ne bi nikome palo na pamet napisati članak poput onoga što je izašao u splitskom Pučkom listu 1902. godine. Uredno ga je potpisao, vjerojatno ponosni, autor Antun Bijelić. Naslov je glasio Poslovice o ženskim glavama. Neke od njih su: U žene je jedna glava i hiljade jezika. Što vrag ne može sam, to mu zla žena pomogne. Od pljuvake potok, a od ženskog govora rieka. U žene duga kosa, kratka pamet.

Skoro dva desetljeća kasnije u splitskom Novom dobu objavljen je članak pod naslovom Bilanca moderne žene. Autor je izvagao što je žena u međuvremenu dobila, a što izgubila. Dobitak je po njemu bio: izborno pravo, izjednačenje u zvanjima, neovisnost. Smatrao je da je pri tom izgubila: ljepotu, nježnost i dobro odijevanje.

Uz počast svim  dalmatinkama  koje su napustile rodnu grudu,

 

Branka Bezić Filipović

BLOG
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Dalmatinac Ivan Peratrovich na Aljaski
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Put dalmatinki u iseljeništvo
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
DALMATINAC TROJAN DRVENICA I GRB AUSTRALIJE