U GOSTIMA KOD
Mate Lasić - dalmatinski Rembrandt

Jeste li čuli za Matu Lasića – dalmatinskog Rembrandta? 

 Za mene je zasigurno riječ o jednom od najposebnijih prijateljstava koja sam stekao zadnjih godina pa mi je teško reći  „u gostima kod Mate“  jer ja sam kod njega kao doma, ali ću vam zato pokušati prenijeti duh tog čovjeka i njegove aure tako da vi možete gostovati kod njega. Rijetko koga prihvaća Mate za najbliže prijatelje, a i još manje voli pričati o sebi. Toliko da je trebalo gotovo pet godina da bi se on odobrovoljio i dopustio da baš ja napišem nešto o njemu.  

 Ali tko je zapravo Mate Lasić?  

Već je sada na tronu najvećih hrvatskih  portretista, a njegovom slikarskom talentu, čini se, kraja nema. 

 Kako je zapravo sve krenulo?  

Napuštanjem škole jer u njoj nije bilo ništa zanimljivo što bi mogao naučiti. Mate je već tada pomalo tražio svoj put i smisao svog postojanja, kao da je osjećao da je predodređen za velike stvari. Ali koje, to nitko nije mogao znati, pa ni on sam… I pronašao je smisao jedne večeri kada se na televiziji prikazivao dokumentarac o Rembrandtovoj Noćnoj straži. Toliko ga je Rembrandtov životni put  zaintrigirao da se Mate istog trena poistovjetio s njim. 

 „Eh da, ovaj čovjek je taj, čovjek i smrtnik  među umjetnicima!  Mogao bih i ja poput njega, živjeti, biti čovjek, sa svim manama i vrlinama, shvaćen ili neshvaćen… Pa možda čak i pokušati slikati poput njega.“ 

 I tako naš Mate nabavi platna i boje, naoruža se kistom u rukama i počne slikati… Prvu, drugu, treću… Upravo u Rembrandtovom mračnom stilu, čovjek koji nikada u životu nije slikao, niti je ikada sanjao o tome da bi mogao postati slikar sada je počeo stvarati crteže i ulja na platnu. I naravno da nije bilo u početku onako kako je on htio; kidao ih je i bacao kada god nije bio zadovoljan, dizao se i posrtao ali i bio sve zadovoljniji svojim napretkom. Boje su se miješale, slike su nastajale, a atelje je bio sve puniji njegovih djela, živopisniji i živopisniji… 

  Oslikan zid u Matinom ateljeu 

 Matu je sasvim  slučajno otkrio policijski inspektor koji je u selo došao istraživati neku krađu. Ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti da se usred malog sela krije takav atelje s takvim djelima. Atelje bez struje u kojem apsolutni anonimus stvara nevjerojatna djela pod svjetlom voštanica!  

I odluči on tako nakon iscrpnog nagovaranja uvjeriti skromnog Matu da pozove novinare s lokalne televizije da snime njegova djela i tako otvori Pandorinu kutiju…  

Po objavi priče o Mati u roku svega nekoliko dana malo selo Konjsko zaposjele su  novinarske horde monogobrojnije nego što je itko ikada mogao sanjati. Slobodna Dalmacija, RTL, NOVA, HRT ama baš svi su htjeli snimiti  nešto o ovom čovjeku. Čovjek koji je do jučer bio totalni anonimus zahvaljujući svojim slikama i svom osebujnom stilu postao je preko noći zvijezda o kojoj pišu svi hrvatski mediji. Naslovnice su vrištale „OTKRIVEN REMBRANDT USRED DALMATINSKE ZAGORE“ . Svi su sada znali da se u malom Konjskom nalazi do tada neotkriveni slikar genijalac. Ova priča privukla  je u kratkom roku čitavu plejadu najrazličitijih likova kod Mate, od zagriženih ljubitelja umjetnosti do kolekcionarskih duša, tajkuna, celebrityja, svećenika, kriminalaca, od drugih slikara i predstavnika akademskih krugova do najobičnijih priprostih seljaka koji su htjeli imati njegova djela ali i naravno i mnogih dušebrižnika koji su  htjeli postati mu prijatelji, agenti, menadžeri… Tako se tamo pojavila i moja malenkost, i kada se sretnu dvije duše koje povezuje ljubav prema vinu, cigarama, šahu, umjetnosti i nematerijalizam što se može dogoditi osim velikog prijateljstva. Mati se svidjela moja priča o Zaboravljenoj Dalmaciji kao i meni njegova u kojoj poput Don Kihota juriša sam protiv svih i ne odustaje od svog boemskog načina života.  

Povezali su nas i razumijevanje, muke i podcjenjivanje društva u kojem mi mali ljudi, bez najeminentnijih diploma možemo biti drukčiji, uspješni i posebni. Kao da se dar i talent stječu diplomama, a strast prema životu može naučiti iz knjige. I zato se ja s radošću prisjećam svih naših zajedničkih druženja svih ovih godina; koliko smo samo u tom ateljeu popili plemenitih etiketa, dok smo udisali mirise najfinijeg kubanskog duhana, koliko smo tek do iznemoglosti napinjali mozgove pomičući figure na šahovskoj ploči, koliko tek pjesnika i književnika citirali. Osobito je drago Mati citirati poeziju, obožava čitati rusku i francusku književnost, Tolstoja, Dostojevskog, Gogolja, našeg Tina Ujevića. 

             Najposebniji slikarski atelje

Ma  ljudi moji kakav umjetnik u duši …Toliko inspirativan da sam  trebao pisati o njemu. Ali ne mogu  vam ja njega predstaviti u jednom običnom blogu… Ne mogu, previše je toga….  

 Što još reći, možda ono da nije nikako slikao skoro dvije godine jer mu se jednostavno nije dalo, da je odbio više desetaka narudžbi za svoje slike, da su mu nuđena bogatstva za neke njegove slike  ali nije ih htio prodati. Da su neka njegova djela već sada iz srca Zagore otputovala u Nizozemsku i Francusku, da mu se već sada nude ozbiljni strani agenti da ga zastupaju… Ali on ostaje isti i dosljedan, toliko da je zamijenio svoju sliku Isusa na križu za kožnu jaketu u lokalnoj birtiji. Možeš kod njega doći sa svim novcem ovoga svijeta, ali ako u tom trenutku on procijeni da nisi čovjek za imati njegovo djelo, tada ga nećeš ni imati bez obzira na to s kolikim novcem želiš platiti  njegovu sliku. Novac mu uopće nije bitan, tako naš Mate i živi… Njemu je dosta da ima za čašu vina i duhan i iznad svega boje i platna… i da slika slika i slika.   

˝Igore, nabavio sam nedavno  boje  na bazi olova i žive i trebao bih biti oprezan dok slikam s njima, ali NEĆU!!! Jer upravo mi ta pomisao stvara najveći adrenalin. Ma zamisli samo da me pronađu mrtvog nad djelom koje bi bilo dostojno stajati pokraj Rembrandtovog. Kakva  bi to luda priča bila, tragični i slatki momento mortale, umrijeti nad svojim  djelom, pa makar i nedovršenim.“  

 Počeo je Mate i slikati  na platnima koja je sam počeo izrađivati, i  postaje mu sve manja briga hoće li nacrtati jednu ili pet slika  godišnje. I toliko on želi svoju nasavršeniju sliku da mi kaže neki dan „IZAĆE ONA IZ MENE, PA MAKAR ME I UBILA“.  

 Jednostavno je nevjerojatno da takvi umjetnici danas postoje i da su toliko posvećeni svom stvaralaštvu, totalno indiferentni na vanjski svijet i njegove utjecaje, svoji i skromni, imuni na sve vanjske utjecaje modernog društva. Dok svi ostali nemaju vremena za eksperimente jer lete na krilima profita i komercijalizacije, tako naš Mate vrijeme zaustavlja i usporava… I ide mu dobro…  

                                                                                            Ulje na platnu ˝Marenda u Zagori ˝                       

Evo npr. mislite li da možda možete naručiti neku sliku po narudžbi u Mate? 

E pa više ne. U trenucima slabosti naš umjetnik je to par puta i prihvatio, ali sada više ni to ne dolazi u obzir. Kaže: ne volim se prisiljavati  slikati nešto, a da nije vezano samo uz moje inspiracije… i nitko mi to u budućnosti više neće moći platiti nikakvim novcem. A kako ja ne plaćam novcem, osobito sam sretan što imam čast da će zadnja naručena slika koju će Mate naslikati po narudžbi biti upravo moja.  

Prošlo je već gotovo 2 godine od narudžbe iste, za mene slike svih slika – one koja će biti moja Mona Lisa. Ona je tek u povojima, ali kako zamjeriti ovakvom umjetniku – boemu! Zna on koliko meni ta slika znači pa valjda i on treba trenutke svoje najveće inspiracije da bi pružio toj slici  najbolje… A takvi trenuci ne dolaze svaki dan, niti svaku godinu, isto kao što ni motiv sa slike meni nije svakidašnji, niti ovozemaljski. To je slika koja meni, njegovom prijatelju simbolizira puno. I ljubav i sunce, i mjesec, i zvijezde, i sreću, i radost… A valjda zato on i čeka trenutak kada će se spojiti sve svemirske sile da je dovrši. Zna on i koliko sam nestrpljiv i uporan da je vidim, ali svi zajedno smo naučili da se za najlipše stvari u životu treba boriti i biti strpljiv, zato na kraju rezultat i bude najbolji i najslađi. Ne, ne pitajte me sto će biti na njoj, to ostaje tajna, a ja koristim ovaj blog da umjetnika podsjetim da sam mu najviše zahvalan na toj slici ali i našem prijateljstvu.  

 Valjda će ga ove moje riječi raznježiti pa će našu sljedeću partiju šaha previdjeti neki potez u moju korist. 

 A vama želim da uživate u njegovim djelima i budete li imali prigodu otiđite svakako upoznati našeg jedinog i neponovljivog dalmatinskog Rembrandta.  

 

Igor Goleš

 

BLOG
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Dalmatinac Ivan Peratrovich na Aljaski
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Put dalmatinki u iseljeništvo
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
DALMATINAC TROJAN DRVENICA I GRB AUSTRALIJE