ZABORAVLJENA DALMACIJA DANAS
Kamenice iz Malostonskog zaljeva
Kamenice – specijalitet i afrodizijak, barem tako kažu legende… Iako se u Dalmaciji tradicionalno najčešće jedu sirove, ni pripremljene na mnogobrojne načine, u zagrljaju s vinom ili pršutom ili… nisu ništa manje ukusne.Gotovo svaki put kada me put nanese prema Pelješcu svratim u Ston osladiti se ovim morskim delicijama. Upravo ta moja hedonistička slabost, ali i kolekcionarski staž tijekom kojeg sam se susretao sa starim razglednicama i fotografijama ovdašnjih uzgajališta, nagnali su me napisati nekoliko crtica o njima. U Dalmaciji, ali i šire, posebno su cijenjena upravo uzgajališta kamenica iz Malostonskog zaljeva. On je specifičan zbog dotoka slatke vode što utječe na njegov ekosustav tako da regulira temperaturu vode i donosi hranjive tvari. To je razlog zašto su ovdašnje kamenice toliko ukusne i cijenjene. U uvali Sutvid kapetan Stijepo Bjelovučić utemeljio je 1889. godine Prvo dalmatinsko racionalno gojilište kamenica i klapavica.
Do tada se ta djelatnost odvijala na priprost način. Hrastove, smrekove, česminove ili maslinove grane bez lišća potapane su u plićaku uz obalu da bi otežale, a zatim bi ih bacali u more na mjestima povoljnim za prihvat ličinaka. Na njih su se s vremenom prihvaćale ličinke, rasle i razvijale se u mlade kamenice. Nakon dvije do tri godine, grane su vadili i kamenice prodavali. Taj način uzgoja bio je vrlo nestalan. Znalo se dogoditi da se na jednoj grani prihvati tek pokoja ličinka, a druga bi bila prepuna pa je na takvim granama jedna kamenica drugoj priječila razvitak. Grane su često raznašale struje, a one koje su bile bačene na muljevito dno najčešće bi bile zatrpane. Pola bi ih se našlo, a pola bi bilo izgubljeno. Sve je, dakle, bilo prepušteno slučaju. Za razliku od takva postupka, racionalno uzgajanje pokazalo je značajan tehnološki napredak. U to vrijeme bila su poznata dva načina: francuski i tarantski, tj. talijanski. Kapetan Bjelovučić rabio je kombinaciju obaju načina uzgoja. Koristio se i crjepovima i granama kao kolektorima mlađi kamenica. Grančice s kamenicama su uplitane u kokosov konop i vješane o drvene katranizirane stupove zabijene u morsko dno. Mnoštvo takvih stupova činilo je park ili morski vrt. Sutvidske kamenice pobrale su mnoge nagrade, a stizale su do Beča, Praga i Pariza.
Nedavno sam tijekom putovanja Pelješcem svratio u Sutvid snimiti kuću Bjelovučića i ostatke njegovog prvog uzgajališta. Nažalost, kuća i obližnji gospodarski objekt su prodani i zatvoreni te čekaju da im današnji vlasnici podare neki novi sjaj. Još uvijek dominiraju zaljevom, ali su prazni i napušteni već godinama. Nadam se da neće doživjeti sudbinu mnogih drugih imanja koja se prazne i, tužna, s vremenom uruše, a o njihovom nekadašnjem postojanju svjedoče samo goli zidovi. Na tom mitskom jadranskom prostoru ljudi dolaze i odlaze, samo su kamenice njegova konstanta. One neumorno i dalje stanuju na istoj adresi! Koliko je ovo uzgajalište bilo atraktivno u svoje vrijeme govori i činjenica da se dvije njegove fotografije nalaze u albumu doktora Oscara Hloverke, općinskog liječnika iz Janjine, koji je nastao 1896. godine. Doktor Hloverka je među prvima svojom fotografskom opremom po Pelješcu snimao srcu drage ljude i mjesta. Očito, Sutvidsko uzgajalište bila mu je omiljena štacija za osladiti se pa je i njega htio zabilježiti svojom kamerom.
Uz Sutvid, jednim od najpogodnijih predjela za uzgoj školjkaša u Malostonskom zaljevu, smatra se uvala Bistrina. Uočivši njenu važnost za uzgoj kamenica, Dubrovačka Republika je 1333. godine unajmila od bana Stjepana Kotromanića. Godine 1881., otok Govanj u Malostonskom zaljevu, kupio je od općine Ston na dražbi pomorske vlade u Trstu trgovac Marin Bandur, kao i pravo uzgoja kamenica. Svega godinu dana prije ovaj bogati trgovac postao je i načelnik općine Ston. Zasigurno, politički uzlet i utjecaj koristili su mu za širenje poslovnog carstva te osniva tvrtku za uzgoj kamenica ̋Marin Bandur ̋. Preminuo je 1896., a njegovi sinovi uspješno nastavljaju obiteljski posao i izvoze kamenice. U svom marketinškom djelovanju bili su vrlo napredni i ispred svog vremena pa su u nekoliko navrata tiskali razglednice s motivima svog uzgajališta. Na međunarodnom sajmu u Londonu 1936. kamenice iz Bistrine osvajaju Grand Prix i zlatnu medalju.
Malostonske kamenice, uz drniški pršut i ovčji sir s otoka Paga, spadaju u neke od najprepoznatljivijih gastronomskih vrijednosti Dalmacije. Ova višestoljetna tradicija i dalje plovi punim jedrima, a zahvaljujući turističkim nomadima iz svih krajeva svijeta te društvenim mrežama, priča o malostonskoj kamenici danas se odašilje i u najdalje kutke ovog našeg planeta, tamo gdje ni razglednice pionira ovog poduzetništva Bjelovučića i Bandura nikada nisu uspjele doći. Ako ste u maloj skupini ljudi koji ih do sada nisu uživali, a u prolazu ste ovim krajevima, ne propustite odvojiti bokunić vremena da bi guštali u njima. U srcu Zaboravljene Dalmacije već su odavno osvojile Grand Prix, nema sumnje da će osvojiti i vaše.