PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
IZ ARHIVE KAPETANSKE OBITELJI ŽUPA

Za moju ljubav prema poluotoku Pelješcu uz nevjerojatnu prirodu najzaslužnija je njegova pomorska povijest. To se može vidjeti i kroz njegova česta spominjanja u mom kolekcionarskom radu pa i kroz odabir tema mojih blogova na ovoj mrežnoj stranici.
Pelješac i njegovi stanovnici pomorskog duha meni su, jednostavno, neiscrpna tema. Iako sam već pisao kratke crtice o Pelješkom pomorskom društvu i kući Mimbelli-Župa, nekako osjećam da sam ostao dužan napisati još ponešto i o pelješkim kapetanskim obiteljima. Naravno, odabir je pao na kapetane iz obitelji Gsiuppa-Župa. Možda ima znamenitijih peljeških kapetana, možda i intrigantnijih životnih priča, no osobno sam zainteresiran za one iz obitelji Župa jer sam imao prigodu proučavati njihovu privatnu arhivu u kojoj se među ostalom građom nalazio značajan broj dokumenata vezanih za pomorstvo. Sa žaljenjem mogu konstatirati da je velika šteta što do sada nitko nije temeljito pisao o njima pa ni posljednji iz ogranka te orebićke obitelji – Matko Župa (1919. – 2004.), veliki kolekcionar i kroničar Orebića.


Nažalost, najvrjedniji dio arhivskog gradiva obitelji Župa izgorio je 1922. kada je grom udario u njihovu kuću i zapalio je. U općem metežu ukućani su uspjeli spasiti tek neke djeliće. Ova tragedija nagnala je glavara obitelji i tadašnjeg načelnika Orebića Matu Župu (1855. – 1933.) da obitelj privremeno premjesti u čuvenu orebićku kuću Mimbelli, kuću svojih prijatelja koju je nedugo nakon toga i otkupio. Veza ovih dviju obitelji bila je snažna jer je Mate bio agent obitelji Mimbelli i radio je za njih u Mariupolju. Prijateljstvo i povjerenje koje je vladalo među njima olakšalo je odluku zadnjem Mimbelliju, koji je iz svoje tršćanske rezidencije Balda Mimbellija
samo ljeti dolazio u Orebić, da njihovu kuću proda obitelji Župa. Upravo u njoj pronašao sam neke veoma zanimljive dokumente koji svjedoče o životu ove obitelji. Jedan od najzanimljivijih je onaj u kojem Mate Župa, u travnju 1927. godine, piše:

“MOJIM POTOMCIMA:
“U svrhu da moji potomci budu znali, na koji je način dospio u našu kuću, gdje se čuva, ima već preko sto godina, jedan starinski zlatni dukat (cekin) evo me da im to ispričam. (…) Gornji slučaj desio se je u početku 19.og vijeka, okolo godine 1810 – 15, (…) moj djed Jozo Župa (…) bio je veliki ljubitelj ribolova (…) Jednog jutra (…) uputio se da lovi pošao je na ostrvce zvato ‘Majsan’ (…) Kad je svršilo ribanje (…) Hodeći možda na po puta dade mu se pogledati na tlo, kad opazi na zemlji jedan komad zlata i jedan starinski zlatni dukat što je pridigao i spremio. Došavši kući na gatu, kao uvijek, dočekala ga je žena i druge žene od kuće, da ga pitaju koliko je ulovio ribe. Kad je ženi predao ulovljenu ribu, dao joj je i onaj komad zlata govoreći: ‘ovo sam našao na školju’. Žena, uzela je zlato, bacila ga je daleko u more govoreći: ‘ovo je po vragu, neću da mi dodje u kuću’. (…) sreća da joj nije pokazao i dukat…” Ostao je kao “vlasnost kuće”, a na “pohrani kod najstarijeg člana obitelji”.

 

NIKOLA – NIKO ŽUPA (1886. – 1943.) Matin sin i zadnji kapetan u orebićkoj obitelji Župa je prošao možda i najveća ekonomska iskušenja u dvjestogodišnjoj pomorskoj povijesti obitelji. U naponu snage kao oslonac ocu morao je sudjelovati u renoviranju kuće nastradale u požaru, ali i u otplaćivanju kuće Mimbelli, novog doma Župinih, a prilike tada nisu bile najpovoljnije za bilo
kakav oblik ulaganja. Period poslije I. svjetskog rata bio je osobito težak za pomorce. Plaće nisu bile zadovoljavajuće pa se stoga Niko često u svojim pismima obitelji i prijateljima tuži na težak život pomoraca i neadekvatna primanja. Ocrtava se u njima i nostalgija za domom, ženom i sinom, ali i rodnim Pelješcem. U dalekom svijetu osobito ga zanimaju crtice iz društvenog života Orebića o kojima
mu najčešće piše prijatelj Marko Vekarić. Bio je to kapetan starog kova, iznimno discipliniran, strog i pravedan te bez dlake na jeziku. Već s 27 godina postaje zapovjednik S/S Arkadia, a potom i brodova S/S Balkan, S/S Gundulić i S/S Pavle da bi se 1940. zbog oštećenog sluha umirovio. Treba naglasiti i izniman slikarski talent kapetana Nike, omiljena tema njegovih slika bili su upravo ovi brodovi kojima je zapovijedao, ali i voljeni Orebić. Danas neke od njih, zahvaljujući donaciji nasljednika, možemo vidjeti u Muzeju franjevačkog
samostana u Orebiću.

Kakav je dojam kao kapetan ostavljao kod mornara ponajbolje svjedoči pjesma koju su mu 1930. prigodom Uskrsa skladali mornari:
“(…) Komandante Bog Te pozivio
Da bi sretno i veselo bio…
Da Nikola pozivi nam Zupa
Sretno plovi Oceana ljuta (…) “


Koliki je ugled u rodnom mjestu ovaj kapetan uživao možda ponajbolje ocrtava zamolba skromne djevojke Adeline Piskulić koja se u nedostatku novca za odlaskom u časne sestre obratila upravo njemu:
“(…) Ima više mjeseca da želim poči u Zavod ‘Domus Christi’ u Dubrovnik i tu ostati doživotno. (…) Ja imam 22.000 Din još trebam 8.000 Din. (…) Jučer sam pošla, kod Vaše mame dobre gosp. Klorinde daje molim dalibimi mogla što uzaimiti. Ona mije odgovorila, ja nemam ali ču pisati momu sinu. (…) Jaču Vam kad uzbudem moći pošteno povratiti. Garantiti če moj rođak Baldo Krstelj apelacijom sudac u Splitu. (…) Zato se Vama obračam, ljubezno Vas moleći pomozite sirotinju, u njezinoj velikoj potrebi. (…) Svaki dan prisustvujem sv. misi i primam sv. Pričest (…) za Vas čuse Bogu moliti, za Vašu gosp. Mamu za Vašu gosp. Ljerku i za Vašeg jedinca (…)”

Nažalost, razočaran mnogobrojnim lošim iskustvima, on odbija ovu skromnu i iskrenu djevojku kojoj je novac bio itekako potreban? Trebamo li mu zbog toga zamjeriti i smatrati ga tvrdokornim i bezosjećajnim? Vjerojatno samo opreznim. U ovom slučaju čaša se prelila na najpotrebitijima. Kao pripadnik bogate orebićke obitelji kapetan je svakodnevno bio izložen molbama za pozajmicama novca, ali i lošim iskustvima kao posljedicama njihovog nevraćanja.

Tako je u više navrata tijekom 1937. i 1938. pisao Frani udovi kapetana Mata Stuka kako bi je upozorio na povrat duga od pokojnog supruga koji datira iz 1929. Kapetanu Mariju Alborghettiju iz Korčule 1934. piše da mu od tražene svote može posuditi tek 1000 dinara, da bi i njega nakon 3 god morao podsjećati na povrat dugovanja. Bogatstvo, kao trn u oku, vjerojatno mu je i presudilo kada je kao načelnik Orebića 1943. s još nekim građanima odveden u Korčulu na ispitivanje partizanima koji su ga i streljali. Je li bio samo kolateralna žrtva rata i političkih uvjerenja antikapitalista ili je možda ubijen po nalogu nekog od dužnika kojem je odgovaralo da kapetan nestane – to se ni dan danas ne zna… Od optužbe za kolaboraciju s talijanskim okupatorom Niko Župa se nije mogao obraniti, niti je dobio priliku za to. Kao načelnik mjesta surađivao je sa svim sukobljenim stranama u ratu, ali ne zbog ideala već isključivo u svrhu zaštite Orebića i njegovih građana. Svakako je vrlo zanimljiv događaj kada je talijanska vojska pred općinskim domom postrojila gotovo sve građane Orebića kako bi izvršila javno strijeljanje u znak odmazde za partizansku diverziju u Orebiću. Poznato je da su svećenik i tadašnji načelnik Župa klekli pred talijanskog poručnika i preklinjali ga da ne strijelja nikoga od građana, te da radije ubije njih i uspjeli su u svom naumu. Kapetan je bio jednak prema svim stranama u ratu, jedino što ga je istinski zanimalo je bilo zaštiti svoje sugrađane. Iza sebe je ostavio suprugu i sina jedinca Matka, posljednjeg Župu čijom smrću 2004. umire loza, ali ne i priča o ovoj obitelji.

Tradicija peljeških pomoraca svakako je nešto s čim se svi u Dalmaciji moramo ponositi. Nažalost, godine iza nas te neplanska renoviranja starih kuća tijekom kojih se uništava dragocjena građa, ali i sama nebriga nasljednika doveli su do toga da je preostalo jako malo dokumentacije iz koje se može iščitati život pomoraca. Stoga je arhiva obitelji Župa, iako nepotpuna, itekako dragocjena.

Vjerujem da na Pelješcu postoje i neke druge obiteljske arhive koje će kad ugledati svjetlo dana i postati dostupne te da će se pisati i o drugim kapetanskim obiteljima s Pelješca. Obitelji Štuk, Fisković, Šunj, Vekarić, Kerša, Bogić, Kovačević i druge nesumnjivo zaslužuju svoju kapetansku enciklopediju… Tko zna, možda upravo ona i bude predmet mog sljedećeg rada. Vrijeme će dati odgovor na ovo pitanje… želje i motivacija ne nedostaju.

Igor Goleš

BLOG
----
DE LUXE EDICIJA ZABORAVLJENE DALMACIJE & ZVONIMIR MIHANOVIĆ
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
IZ ARHIVE KAPETANSKE OBITELJI ŽUPA
ZABORAVLJENA DALMACIJA DANAS
Palac u Lastovu