PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Dalmatinci u čileanskim salitrerama

U čileanskom dijelu pustinje Atacama, početkom 20. stoljeća, započela eksploatacija salitre ili, kako su je zvali, bijeloga zlata. Koristila se kao gnojivo, ali i za proizvodnju baruta, stakla, emajla… Salitra se vadila daleko od mora, vlakovima prevozila na obalu zbog čega su nastale luke Antofagasta, Iquique, Tocopilla i druge. I danas su udaljene jedna od druge par sati vožnje, a između njih nema ničega.

 

U salitrerama su radile na tisuće radnika koji su trebali negdje stanovati. Za to su se brinuli vlasnici, pa su si uz mala ulaganja u skromne građevine, osigurali i dodatni izvor prihoda. Samci su spavali u zajedničkim prostorijama koje nisu imale prozore, pa je jedina svjetlost dolazila kroz vrata. Obitelji su imale po dvije odvojene prostorije, a ni jedni ni drugi nisu imali kupaonice. Trebalo se prilagoditi ne samo složenim radnim uvijetima, već i svakodnevnom životu u najsušoj pustinji na svijetu.

Da bi se stvorila kako takva imitacija života, pored stambenih kuća gradile su se škola, crkva, prodavaonica, a svaka salitrera imala je i kazalište. Oficina salitrera, kako se to kaže u Čileu, bila je mali grad u vlasništvu pojedinca koji je čak tiskao vlastiti novac, točnije žetone, takozvane fichas. Žetonima je plaćao radnike, a oni su ih trošili na stan, hranu, odjeću i ostalo što je nudio, pa se na kraju sve zarađeno vraćalo vlasniku. Ti žetoni nisu imali nikakvu vrijednost izvan salitrere.

Između 1895. i 1899. postojalo je 48 salitrera u kojima je radilo 18 685 radnika, a između 1910. i 1914. bilo ih je 118 i 46 470 radnika.

Opskrba hranom predstavljala je problem, pa se hrana racionalno prodavala. Ukoliko si za određeni tjedan kupio grah, toga tjedna nisi mogao kupiti rižu, leću ni slanutak. Zapravo mogao si, ali po znatno višoj cijeni, koja je većini bila nedostupna. Bilo je limitrano 250 grama mesa i kilogram kruha po glavi dnevno. Trebalo je nahraniti radnike koji su fizički radili po 12 sati. Međutim, radnička zarada nije bila dostatna za prehraniti obitelj. Redovi za nabavku hrane bili su toliki da su žene za obaviti kupnju padale u nesvijest čekajući po dva do tri sata na suncu. Radnici su postajali sve nezadovoljniji, pa ih se pokušalo okupirati sportom u slobodno vrijeme, naročito nogometom i košarkom. Međutim, najviše su uživali plesati i pjevati, pa se govorilo: Quien canta su pena espanta (Tko pjeva, tugu tjera). Tako se jednom prilikom organizirala turneja po teatrima salitrera i glasovitom talijanskom tenoru Enricu Carusu.

Malo po malo radnički život postao je neizdrživ, peso je devalvirao i započeli su štrajkovi, od kojih je najveći i najkrvaviji bio onaj iz 1907. godine. Oko dvije tisuće radnika uputilo se prema Iquiqueu tražeći bolje plače i prestanak zloupotrebe u trgovinama hranom, s čvrstom odlukom da ne odustanu dok se ne zadovolje njihovi zahtjevi. Smjestili su se u školi Santa Maria u Iququeu i čekali, ali odgovora nije bilo. U međuvremenu su započeli stizati štrajkaši sa svih strana i njihov broj je narastao na dvadesetak tisuća. Rudarska proizvodnja cijele regije i aktivnosti luka bile su paralizirane.

Župan Carlos Eastman predlagao je da se plače podignu makar za polovicu onoga što su radnici tražili. Odvijali su se pregovori s predstavnicima radnika, ali nije se postizao dogovor. Na to je župan javio predsjedniku republike da će morati primijeniti silu, jer su sve opcije iscrpljene. General Roberto Silva Renard naredio je svojim postrojbama da pucaju u masu. Ubijeno je dvjestotinjak ljudi, a na stotine ranjenih prebačeno je u bolnicu, od čega je dio umro tijekom noći. Štrajk nije urodio plodom, ali pokrenuo je neke intelektualce da podrže radnike, koji su s vremenom uvidjeli da se mogu boriti samo političkim sredstvima.

Prve čileanske salitere bile su rukama Engleza, a zatim i Dalmatinaca. Hrvatska imena koja su se nadijevala salitrerama trajan su trag hrvatskoga postojanja na sjeveru Čilea. 

Neke od njih zvale su su HervatskaNaprijedFranjkaDalmacijaBracStanka i druge. Salitrere Brac i Franjka otvorio je Ivan Sargo iz Milne (1860. – 1920.) zajedno s Jakovom Sabioncellom (između 1835. i 1895. -1930.) iz Nerežišća. Salitrere Union y Porvenir bile su u vlasništvu Paška Baburice (1875.-1941.) s Koločepa, koji ih je 1915. godine prodao Marku Cicarelliju iz Pučišća. Baburica je vodio i salitreru Chacabuco u blizini Antofagaste u kojoj je od 1924. bilo zaposleno po 1700 radnika, a živjelo je 7000 ljudi. U najboljim vremenima u Chacabucu se proizvodilo 180 000 tona salitre godišnje.

Vlasnici salitrera Dalmacia, Slavonia i Vis, bila su braća Mitrovich (Mitrović), Pavo i Lujo koji su došli u Čile iz Slanoga. Pavo je došao 1883., a Lujo 1888. godine. U salitreri Slavonia koja je bila otvorena od 1900. do 1918. godine, radilo je 260 kopača, a proizvodilo se 12 000 tona salitre godišnje.

Zaradili su mnogo novaca, ali nakon Prvoga svjetskog rata opala je potražnja za salitrom jer se u Njemačkoj počela proizvoditi sintetička. Međutim, Mitrovići su se okrenuli drugim poslovima, kao što je otvaranje pogona za proizvodnju struje, imali su svoju pivovaru, mljekaru, banke i osiguravajuće društvo.

Zadnje selitere zatvorile su svoja vrata sredinom 20. stoljeća. Njihovi stanovnici otišli su zadnjim vlakovima noseći svu svoju imovinu u koferima. 

Branka Bezić Filipović

 

BLOG
ZABORAVLJENA DALMACIJA DANAS
Palac u Lastovu
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Bitke za Palagružu
PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Dalmatinci u čileanskim salitrerama