PRIČE IZ DALMATINSKE POVIJESTI
Arhiv Seoske blagajne u Ložišćima

Na svom amaterskom istraživačkom i kolekcionarskom putu susrećem razno papirnato gradivo. Iako sam u početku bio očaran isključivo prastarim fotografijama i razglednicama te nisam pokazivao velik interes za dokumente, sve se promijenilo kada sam imao priliku pronaći i kupiti izvornu dokumentaciju iz nekoliko zanimljivih arhiva.  Ona koja je uistinu prelomila moje interesne sfere bila je arhiva zadruge, točnije Seoske blagajne u Ložišćima, odnosno njeni fragmenti sakupljeni iz nekoliko različitih izvora. Toliko zanimljivosti se krije u tim  svjedocima prošlosti ovog sela da me nakon svakog susreta s njima obuzme tuga što nikada neću imati priliku vidjeti prvotnu i čitavu arhivu. Jedan dio uništen je tijekom II. svjetskog rata u talijanskom pljačkanju Blagajne, a drugi početkom 90-ih kada se poštanski ured u Ložišćima preseljavao u jednu od prostorija zgrade Blagajne. Izvođač radova već je prvog dana rada svu arhivu koja se tu nalazila odnio  na smetlište. Nevjerojatno je da nitko iz tadašnje upravljačke strukture Blagajne nije pokazao interes da se taj papir izmjesti, već su ga prepustili sudbini kao da nema nikakvog značaja, a kakvih je sve tu dragocjenosti bilo možemo samo nagađati. Dovoljno je reći da su se među bačenim papirima, koji su do tada desetljećima čuvani, nalazili  i originalni nacrti za izradu zvonika u Ložišću, kipara Ivana Rendića. Tek nekoliko njih spašeni su pukom srećom  i danas su izloženi u Rendićevoj galeriji u Supetru. Kakav kulturocid!

Tijekom prikupljanja sačuvanog gradiva na čak četiri različite adrese, mnogo su mi pomogli moji brački prijatelji, uputivši me na neke meni do tada nepoznate lokalne sabirače prošlosti otoka Brača. U njihovim zbirkama nailazio sam na razne dokumente potekle iz Seoske blagajne u Ložišćima, a uz dašak sreće – uspio sam prikupiti za svoju zbirku ukupno 55 rukopisa i dokumenta. To je bilo sasvim dovoljno da shvatim golemu važnost ove institucije za ekonomski pa i kulturni razvoj sela. S vremenom sam neke dokumente nalazio čak i mnogo dalje od Brača, u kontinentalnoj Hrvatskoj.  Odgovora na pitanje kako su tamo završili nema, ali me to i ne čudi jer iz osobnog iskustva znam da, kada se pismohrana jednom rasformira, nemoguće je ikada više dovesti je u prvobitno stanje.

Sama Blagajna je utemeljena 1900. i okupila je odmah gotovo sve seljane. Kako bi pomogla zadrugarima, osnovala je zadružnu trgovinu koja je radila s minimalnim dobitkom. Uredila je i  uzoran zadružni vinograd posadivši ga amerikanskom lozom, a težaci su ga besplatno obrađivali. U vlastitoj zgradi organizirala je čitaonicu, amatersko kazališno društvo, đački fond, sekciju društva Hrvatska pučka prosvjeta (1902.) s Pučkom knjižnicom (1924.). U Luci (danas Bobovišća na moru) je uredila i Uljarsku zadrugu s hidrauličnim tijeskom za masline (1927.) i mlinove za žito. Da bi se oslobodila odvjetnika koji su beskrajnim parnicama iskorištavali seljake, osnovan je među samim seljacima i Nagodbeni odbor za posredovanje. Temeljna djelatnosti bila joj je trgovina otočkim proizvodima, ali Blagajna je imala i svoj ured u kojem su štediše, a i iseljenici, mogli ulagati svoje ušteđevine te i tako pripomoći jačanju zadruge. Mnogi su u njemu i zalagali  svoje dragocjenosti, a koliko se vjerovalo Blagajni najbolje govori podatak da su i brojni iseljenici tijekom svog rada u tuđinu povjeravali svoj novac ovoj instituciji. Bilo je i onih koji su shvatili  da vrijeme povratka u Domovinu postaje neizvjesno pa zamoljavaju Upravu Blagajne da isplati njihove štednje njihovim obiteljima. Egzaktan primjer kako je Blagajna animirala i usmjeravala  zadrugare da novac polože kod nje vidimo u oglasu od 28. 6. 1921.

Družinari! Blagajna je kao Majka Vaša! Njoj se u potrebi obraćate i ona Vam pomaga. Braćo! Sada nam je Bog providio koju saldu za višnje. Upamet! Nemojmo sve potrošit! Dužnici! Spomenite se duga svoga! Dug je zao drug! Spomenute se Blagajni vratiti koliko tko može. I mali dio dobar je dio, samo neka je duga manje. Tko Blagajnu zaboravi kad prima novac i ona će njega kad bude trebao novca. A Vi vrijedni štediše, vaše prištednje, položite na štednju kod blagajne. Možete ih iz nje u svako doba dignuti ko iz svoje škrinje. Samo što u vašoj škrinji ne raste,a na Blagajni vam raste 4.5%. Doma iz svoje škrinje se lako izvadi i potroši. Iz Blagajne je malo mučnije, zato je na Blagajni korisnije držati. Uprava Blagajne.

Ono što mi ponajviše upada u oči tijekom proučavanja dokumenata je iznimno poštovanje zadrugara prema instituciji. Svojim djelovanjem ona je olakšala život generacijama seljana i zavrijedila poštovanje i daleko izvan samog otoka. Tijekom proslave 25. godišnjice osnutka Blagajne 26. 6. 1926. upriličena je svečanost, a mnogobrojni zaprimljeni telegrami  dovoljno govore o ugledu koji je zadruga u svojih 25 godina postojanja stekla. Meni posebno drag telegram  je onaj don Frane Bulića, čuvenog konzervatora i osnivača Arheološkog muzeja u Splitu:

S obzirom nakoje okolnosti i u kojim se sada nalazim više negoli na moje godine i posle, žao mi je da se nemogu odazvati uljudnom pozivu Toga Štovanoga Ravnateljstva da bih dne. 26. tek. mj. Blagoslovio i otkrio Spomen Ploču na zgradi te Seoske Blagajne nad koju ću i odavle u samoći moje duše isprositi božji blagoslov, da onda  kao i dosada, cvati i radi na moralnu i materijalnu korist toga pučanstva.  Don Frane Bulić

Proslava  ovog događaja organizirana je spektakularno. Možemo li danas uopće zamisliti neki sličan događaj u Ložišćima? Danima prije zadrugari su pozivani da okite svoje kuće  i okućnice s tapetima i zastavama. Jutro je počelo budnicom glazbe kroz glavnu ulicu sela,  odlaskom na svetu misu, a nakon toga je blagoslovljena spomen ploča na zgradi Blagajne. Početak plesa bio je u 13. sati, a javni nastup sokola i glazbe u 15… Mislite li da je tu kraj? Domaćine i njihove goste čekala je još i procesija, koncert u 20. sati na pjaci te, naposljetku, vatromet i večernji ples u 21 sat. Trebalo je taj dan predstaviti selo u najljepšem izdanju, a koliko je organizatoru bio bitan dojam koji će ostaviti na posjetitelje najbolje govori podatak da su posuđivali zastave iz drugih sela po otoku kako bi gotovo svaka kuća i svaki prozor bili okićeni.

Duh Zadruge vedrio je i preko oceana, zahvaljujući  društvima „Ložiški napredak“ (1918., New York) i „Društvo za unapređenje Ložišća“ (1930., Antofagasta, Chile) koja su osnovali ložiški iseljenici. Zadaća ovih društava bila je ujediniti emigrante iz  Ložišća koji su se razmiljeli Južnom i Sjevernom Amerikom, pomagati im da se lakše snađu pri dolasku u Novi svijet, organizirati škole, ali i raditi na razvoju rodnog mjesta iz daleke tuđine. Upravo kapital iseljenika spašavao je u nekoliko navrata Blagajnu od bankrota. U dalekom svijetu se osluškivala i svaka novotarija iz rodnog mjesta. Isključenje iz članstva se smatralo najvećom sramotom pa se u tom slučaju činilo sve kako bi se počinjena šteta anulirana i ispravila, čak i s druge strane oceana. Tako Domingo Perić s prebivalištem u Antofagasti u Čileu 1923. po primitku novosti zabrinut piše pismo upravitelju Blagajne i traži odgovor zbog čega je njegov otac isključen iz članstva:

Ovo moje malešno pismo bitiće za vas malo čudnovato stoga stega štoje neobično, aliste najprvo dase sjetim, da vas srdačno pozdravim i u isto vrijeme, da vas zamolim jedno malo upitanje na koje mislim biti odvraćen na isti način, na koju vam najprvo zahvaljujem…Ovdje je primio jedan moj činovnik pismo od kuće pak mu pišu da su odbacili mog Otca Jakova iz družinarstva Blagajne te mije malo čudnovato i nevjerujem, ali se nezna uzroka, stega vas ponovno molim, kao dobrog čovjeka, dameoznanite uzrok…..Ali može biti koji teški uzrok, pak meni Otac nije tio da piše možda ćemi pisati,ali ne onako tačno i pravo kako Vi koji ste ute stavljeni i brinutise zate… Vaš nepoznati prijatelj, Domingo Perić

Nije samo Domingov otac bio izbačen iz Blagajne i mnoge druge je zadesila slična sudbina ako se nisu pridržavali Pravilnika Blagajne. Pronašao sam nekoliko žalbi izbačenih članova koji se pravdaju zbog počinjenih grešaka. Najčešće ih se isključivalo iz članstva i beskrupulozno kažnjavalo zbog prerađivanja maslina u drugim uljarama. Osobno mi nije čak ni teško razumjeti seljane koji su u godinama kada su masline dobro rađale gubili strpljenje čekajući svoj red na preradu tih vrijednih plodova. Zbog pomanjkanja uljara ponekada se čekalo i više od 3 mjeseca, a masline su cijelo to vrijeme čuvane u slanoj vodi koju je povremeno  trebalo i mijenjati. Za razliku od stanovnika primorskih mjestašaca koji su taj problem rješavali kontinuiranim držanjem maslina u moru, žitelji u unutrašnjosti otoka počesto su oskudijevali sa zalihama pitke vode i nisu bili pretjerano oduševljeni tim da se njom rasipaju. Također, trebamo uzeti u obzir i faktor velikog siromaštva koje je tada vladalo. Neki seljaci su unaprijed prodavali svoje ulje, a neki nisu mogli dočekati ponuditi ga tržištu te doći do novca  kojeg je uvijek nedostajalo. Strpljenje bi kopnjelo i budilo nagon za opstanak, tjeralo na riskiranje. Stoga bi maslinari koristili svaku mogućnost da što prije dođu do svojih kapljica tako dragocjenog ulja.  Uprava Blagajne bi često doznala za prekršaje i kažnjavala bi prekršitelje svog Pravilnika izbacivanjem iz članstva.  Gubitkom članstva ostajalo se bez mnogobrojnih dobrobiti, od prodaje svojih proizvoda preko Blagajne do nabavke neophodnih namirnica. Posebno teško bilo je gubljenje mogućnosti pozajmljivanja novca. Stoga, zabrinuti član u prekršaju, Dinko Rakela u svom pismu od 13. 1. 1923. pokušava popraviti štetu:

Potpisani je od Uprave Seoske Blagajne izključen za to, što je svoje masline učinio u drugim makinama. No jer misli da on nije tim učinio toliku pogrešku koja traži da bude odmah isključen te moli Ugledni Odbor da poništi njegovo izklučenje. On naime nije imao nego malo maslina i učinio je, jer mu je bila baš potreba budući on nije imao gdje masline držati. Osim toga on još nije ni bio primljen u Blagajnu kad je učinjen zaključak da se bez prethodne obavjesti u Upravi ne smiju činiti masline u drugim makinama. Nadam se dakle da će mu ova molba bit uvažena i isključenje poništeno. Bilježi se Dinko Rakela

Neovisno o ovakvim primjerima povjerenje koje su seljani imali u svoju Blagajnu bilo je od neizrecivog značaja. Imao sam priliku pročitati pismo u kojem jedan stanovnik Ložišća igrom slučaja mora ostati u Splitu nekoliko dana više od predviđenog, ali za to nema novca pa tajniku Blagajne piše da mu pošalje hitno novac u Split. Neki traže novac za potrebe školovanja poput trojice mladića koji 25. 9. 1930. upućuju upravi molbu i traže pozajmicu poradi plaćanja školarine u sjemeništu.

U povijesti Ložišća upamćen je nestanak svećenika don Rajka Valerijeva koji je netragom nestao pred kraj  II. svjetskog rata. Tijekom služenje svete mise u obližnjem selu Dračevica jedan prijatelj je došao po njega i odveo ga. Zaprepašteni mještani su u nevjerici gledali što se događa jer nikako nije bilo uobičajeno da svećenik naprasno napusti crkvu bez pozdrava. Od tog trenutka don Rajka nitko nikada više nije vidio. Rodbina i prijatelji nikada nisu doznali njegovu sudbinu, a teorije su razne. Od toga da je otišao u Ameriku do one kako je pogubljen na Braču pa čak i na Križnom putu u Bleiburgu. Ovu zanimljivu crticu ispričala mi je Helena Valerijev, kroničarka Ložića. Don Rajko je bio stric njenog supruga pa je u krugu obitelji njegova sudbina bila česta tema razgovora.U ratnim vihorima nije mnogo trebalo da se stekne neprijateljstvo jedne ili druge strane, a osobito izloženi bili su upravo svećenici. Rajko Valerijev sigurno nije mogao ni sanjati da će njegova služba Bogu tako kratko trajati onog dana kada se kao jedan od trojice gore spomenutih mladića obraćao Blagajni za pomoć:

Kako je poznato Slavnom Naslovu potpisani nijesu radi velikog ležečeg duga mogli biti primljeni u  sjemenište. Pokucavši na svačija vrata i na svačije srce njihove molbe ostaše neuslišane.Kako se je Mjesna Blagajna osobito njen gosp. Predsjednik uvijek odlikovao osobitom širokogrudnom ljubavlju prema mjestu i kulturnom napretku seljana, to potpisanici obraćaju tople molbe Slavnoj Upravi, da bi ona htjela otvoriti beskamatni zajam potpisanima, da isplate dug Sjemeništu. Potpisani su spravni učiniti revers sa jamcima, da će do novčića isplatiti, netom uđu u svećeničku službu na mjesečne obroke. Nadajući se da neće ovu molbu ta Slavna Uprava odbiti, koja imade i u svojim pravilima normiranu kulturnu misiju osim materijalne, unaprijed zahvaljujući mole radi prešnosti predmeta čim skoriji odgovor. Niko Jurač, Rajko Valerijev, Nikola Domić

Mnoge je Blagajna pomogla, mnoge usrećila, mnogima dala mogućnost zaraditi. Imao sam priliku vidjeti i dosta molbi za zaposlenje u zadružnoj trgovini. I ova tema je privukla moju pozornost.  Nevjerojatna je kreativnost mještana pri pisanju molbi i s koliko pažnje su ispisane. Biti trgovac na jednom tako važnom mjestu bila je možda i jedna od najvažnijih funkcija u selu tog vremena. Isto kao što i danas na ovim prostorima vlada termin „preko veze“, nekako nisam siguran da i tada nije bio od velike važnosti. Poznavati trgovca koji će vam ostaviti bolje i kvalitetnije namirnice ili dojaviti kada čega ima na lageru nije bila mala stvar. Već mogu i zamisliti novopečenog zaposlenika kako se poput pauna šepuri po selu i uživa u iznenadnoj pažnji kojom ga sumještani obasipaju. Ali da bi se do toga došlo trebalo je priložiti potpise jamaca kojim garantiraju za kandidata i njegovo besprijekorno poštenje te mnogo sreće.  Bila su to neka druga vremena kada su prilike koje se nama danas čine tako jednostavne bile od krucijalne važnosti. Izuzevši poljoprivredu, mogućnosti raditi nešto drugo bile su ravne nuli. Selo poput Ložišća moglo je imati samo jednog liječnika, jednog poštara, jednog učitelja i bilo je malo prilika poput Blagajninog oglasa za zapošljavanje.Pravila za zaposlenika u trgovini možemo vidjeti u dopisu datiranom 19. 6. 1921. godine:

Dućandžiji! Naređuje vam se da dućan držite otvoren od 06 sati ujutro. Neka balance budu točne bez uteza na njima. Vodu nesmijete držati u dućanu. Nesmijete prodavati preprodavaocima robu iz dućana za špekulaciju. Nesmijete davati brašno iz vreća nego iz kašuna. Upozorava vas se da pravilno vršite svoje dužnosti, jer će se inače proti vama postupati. Ložišće 19.06.1921. Pazi: Svaki dan po svrsi rada morate zbrojiti novce i zapisati koliko ste utjerivali i na zahtjev dati pregledati kojem članu uprave. Uprava Blagajne

Analizirajući ovih samo nekoliko dokumenata lako je shvatiti kolika je gospodarska važnost zadruga bila u malim mjestima po Dalmaciji. Blagajna u Ložišćima nije bila ni najbolja, ni najveća, ni najbogatija, ali zahvaljujući dobrim ljudima i sakupljačima dalmatinske povijesti danas ipak možemo čitati o njoj. Svoje najslavnije dane očito je proživljavala u svojim počecima dok je selo bujalo životom, a kulturni život Ložišćana bio dostojan i gradova. Dolaskom II. svjetskog rata nekoliko puta su je opljačkali okupatori, a ulaskom u zajednicu novih država i njen prvotan karakter se promijenio, privatni kapital je ustuknuo pred socijalizmom, način poslovanja se mijenjao. Dokumenti koje sam podijelio s vama pripadaju vremenu do 1940. i vjerujem da su vam na trenutak prenijeli duh vremena i okolnosti s kojima su se suočavali stanovnici Ložišća. Ogromna šteta bi bila držati ih u albumu i ne pokazati široj publici jer u njoj se možda nalazi i netko tko će ponukan ovom pričom obratiti pozornost na neku zaboravljenu  arhivu iz svog mjesta i spasiti je od propadanja. Zato o svakom gradivu kojim raspolažemo treba pisati i stvarati priče, bez obzira koliko minimalistička bila. Ponosan sam što dio po dio moje privatne zbirke polako dobiva svoje mjesto u mojoj Zaboravljenoj Dalmaciji. Osobiti je užitak bio pisati upravo o Ložišću, selo je to koje ima posebno mjesto u mom srcu, za koje me vežu mnoge uspomene i  moji dragi prijatelji. Stoga, iznad svega, upravo njima posvećujem ovu priču, a duhu Blagajne želim  da nikada ne izblijedi među generacijama koje dolaze.

Igor Goleš

BLOG
ZABORAVLJENA DALMACIJA DANAS
Rič dvi o kolekcionarima dalmatinskih starih kartolina
ZABORAVLJENA DALMACIJA DANAS
Sakupljanje starih memorandumskih računa iz Dalmacije
ZABORAVLJENA DALMACIJA DANAS
Dobri ljudi i dobre stare razglednice